Tradicijski ručnici – tkani tragovi prošlosti

„Zdravo svanuli, dragi gosti“, jedna je od čestih poruka na najbrojnijim i najočuvanijim oblicima naše tradicijske matrijalne kulture, starim platnenim ručnicima. Od svih predmeta platnenog posoblja koji su se koristili u svakodnevici seoske, kasnije i gradske zajednice najvažniju ulogu u komunikaciji između njenih članova zauzimao je ručnik. U tradiciji Srba na ovom prostoru, kao i svih ostalih južnoslavenskih naroda ručnik je ne samo opće prisutan uporabni predmet svakog domaćinstva, već i važan akter svih životnih i godišnjih ciklusa običaja, vrijednost koja se darivala i razmjenjivala, ali i važan ukras svakog doma.

Porijeklo ručnika kao dijela stare slavenske baštine usko je vezan za postupak proizvodnje platna, u ranijim periodima izrađivao se unutar zatvorenog kruga velikih obiteljskih zadruga, a kasnije i inokosnih (nuklearnih) porodica gdje je uvijek bilo dovoljno ženske čeljadi i gdje se tradicija prenosila sa koljena na koljeno.

                Izrađivali su se na tkalčkom stanu -tari, ovisno o svojoj namijeni uglavnom od lana i konoplje, od kraja 19. stoljeća i od kupovnog platna. Ukrašavani su tkanim ili vezenim motivima raspoređenim na užim stranama od kojih su prevladavali oni geometrijski (ravne i paralelne linije, cik-cak linije, kvadratići, pravokutnici, rombovi, trokuti...), biljni (razno cvijeće, grančice, listovi, buketići, loze, vitice, cvijeće u vazi, životno stablo), zoomorfni (ptice, golubovi, paunovi, pijetlovi, jeleni, konji), nešto rjeđe antropomorfni motivi (ženski i muški likovi), kao i  inicijali ili puna imena i prezimena vlasnica, godina izrade, te natpisi. Posebnu pojavu predstavljaju ručnici nastali dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća sa motivima  izrazito nacionalnog predznaka (zastave, grbovi, ocila, likovi narodnih junaka, vladara, stihovi narodnih pjesama), a izraz su narodnih shvaćanja tadašnjih društveno-političkih i kulturnih prilika i pokušaja čvršće nacionalne identifikacije na ovom prostoru.

                Svakodnevica života na selu u prošlosti je bila nezamisliva bez ovog predmeta, susrećemo ga u vrlo praktičnim namjenama, kod osobne higijene, pranja suđa, pripremanja hrane, prekrivanja načetog kruha, zamatanja hrane kod milošće ili čobanske užine, pokrivanja košara s hranom za polje, na posvetu u crkvu, ili u babinje. Njima je ukrašavana kuća, a način na koji je izrađen i uklopljen uz ostale predmete, oslikavao je darovitost domaćice, ali i duh vremena. Oni su krasili ogledala i slavsku ikonu, visili nad fotografijama familije, stajali kao ukras u uglovima soba i na prozorima ili uz lavor s vodom za svakog gosta. Ručnici su bili nezaobilazni dar za „spomen i dugo sjećanje“, obredni simboli pri krštenju, brojnim svatovskim i pogrebnim običajima, ali i kod gradnje kuće. Svaka djevojka, od najranijeg djetinjstva uz pomoć majke i bake morala je, uz ostalo potrebno ruvo, otkati značajan broj ručnika od različitih materijala i u različitim tehnikama (vezle su, šlingale, štikale, necale, splitale rese, kukičale čipku na porubima). Time su pokazivale svoje umijeće i talent, ali i materijalno stanje porodice iz koje potiču. Ručnici su korištini i tokom čitave svadbe, od dara su postali ukras glavnih svatovskih aktera, mladenaca, kumova, starog svata, djevera, jašića (svatovski časnici),  njima su se kitili konji, kola i svatovski barjak, a služili su i u samom činu vjenčanja za vezivanje ruku mladenaca, kao simbol trajne povezanosti.

                Ručnici su do današnjih dana ostali sastavni dio pogrebnih običaja, kao strogo poštivano pravilo javljaju se na krstu koji je nošen ispred pogrebne povorke, na crkvenim barjacima, a ponegdje ga na poklon dobijaju i učesnici sahrane. U vezi sa vjerom u onostarno javljaju se i običaji darivanja ručnika crkvi, kao spomen na preminulu osobu ili kao zalog za zdravlje, a od druge polovine 20. stoljeća javlja se i običaj otkupa ručnika od crkve novcem. I danas, kao specifičnost našeg kraja, interijere crkava - posebno prestone i slavsku ikonu krase ovi biseri ženskog umijeća.

Ručnici su sudjelujući u svim životnim situacijama koji su predstavljali prekretnicu u životu svakog pojedinca, služili između ostalog da se održi red i društvena ravnoteža. Njima se uspostavljao kontakt među pojedincima i familijama, a također i izražavala zahvalnost za određenu uslugu i obavljen posao. Zato svaki primjerak koji je sačuvan do današnjih dana ima svoju individualnu priču, u njih su utkani osjećaji, nadanja, radosti, ali i tuga i gubici koji žive sa ovim predmetima dalje. Ova izložba je sjajna pohvala ženskoj ruci koja je u često teškim i bremenitim vremenima vrijedno oplemenjivala svakodnevicu naših predaka. Posebno hvala prabakama i bakama Velike Pisenice na trudu i ljubavi uloženoj u izradu ovih predmeta, ali i njihovim kćerima i unukama što su ih brižno sačuvale za buduće generacije.

Sretan 8. mart svim gošćama ove vrijedne izložbe!

                                                                                                      Ljiljana Vukašinović, prof.

FOTOGRAFIJE:

123NEXT