9. SMOTRA MANJINSKOG STVARALAŠTVA BJELOVARSKO-BILOGORSKE ŽUPANIJE – SUBOTA – 03.05.2025. Ove...
KOMEMORACIJE U GRUBIŠNOM POLJU I GUDOVCU 28.04.2025. U ponedjeljak, 28.04.2025. s početkom u 9h,...
Dan proboja logoraša iz logorskog kompleksa Jasenovac, koje su ustaške vlasti kao tvornicu smrti...
U Srpskoj pravoslavnoj crkvi Svetoga Dimitrija u Stupovači , smještenoj između Garešnice i Kutine...
Svim pripadnicima srpske zajednice BBŽ, povodom vaskrsa Hrista Spasitelja, sretan praznik želi VSNM BBŽ.
(Balada o čovjeku i konju)
Georgije S. Vasilijević bilo je, valjda, njegovo krsno ime, ali se u narodu nigdje i nikada nije spominjalo pa se umoljava poštovani čitatelj da ga odmah izbriše iz pamćenja, kao da za nj nikada nije ni čuo; bio je to, ustvari, Đuro Kebac, zvani Grof – ljudeskara od dva metra i preko sto kila („žive vage, kao što je sam u šali znao reći), a imao je dušu mekšu od najnježnije snježne pahulje. Početkom rata skrivao se u štaglju, u specijalnoj jami ispod pljevnjaka ili, u ozbiljnijim slučajevima, u podrumu bivše „Židove birtije“ koju je tih godina vodio Šporki Duje, doseljenik iz Dalmacije koji se,po Učiteljevu nagovoru, ubacio u ustaške redove, ali mu je prava nakana bila da spašava ljudske glave, koliko je to, u ona „šporka“ vremena, uopće bilo moguće, i to, izvan svih pokreta, ideologija i politika. Onako, individualistički, samostalno, po diktatu vlastite ljudskosti.
I spasio ih je, mnogo. Imao je, kao što se kasnije otkrilo, jakih veza i u Uporištu (ustaško utvrđenje ograđeno bodljikavom žicom koje je obuhvaćalo središte Sela s najvažnijim objektima društvenog života – Škola, Crkva, Groblje, Mlin, Pilana, Milin dućan, Židova birtija), pa čak i u Gradu,među visokim njemačkim glavešinama, tako da su njegovom zaslugom u našemu Selu manjei i hapsili, ali su i brojni zatočeanici, umjesto u Jasenovac, Danicu i Jadovno, vraćeni kućama, a oni mlađi, po Učiteljevim vezama, pobjegli u šumu, priključujući se partizanskom pokretu.
Ali, kada se stvar preokrenula, Šporkoga Duju nisu uspjeli spasiti. Učitelj je, kao što sam već negdje napisao, pod misterioznim okolnostima nestao pod konac rata, a seljaci, pa čak i oni kojima je Šporki Duje spasio život, ili nisu imali pravih dokaza ili se u općoj gužvi, kaosu, metežu i strahu, nisu usudili glave promoliti i pojaviti se pred prijekim vojnim sudom, ni u ulozi svjedoka.
Jedini koji je imao hrabrosti bio je Đuro Kebac, zvani Grof (koji se bio vratio iz nekoga njemačkog radnog logora), ali nije vrijedilo. Nije bilo vrijeme za hrabrost. Zbog otpora progresu i pokušaja zaustavljanja „točka istorije“ što se bio zahuktao put svijetle budućnosti lomeći sve što mu stoji na putu, Đuro Kebac, zvani Grof, dopao je zatvora i ostao bez imovine, a Šporkome Duji presudio je narodni sud. Zanavijek.
A Đuro Kebac bio je – vratimo priču malo unazad – u svoje vrijeme kršan i naočit mladić, a nadimak "Grof" nosio je kao jednu od rijetkih dragocjenosti naslijeđenih od bogatih predaka koji su nekada gospodarili polovicom Sela, i to onom boljom polovicom, što se blago uzdizala ponad rijeke, a tamo dolje završavala nepreglednim livadama i, na koncu, stoljetnom hrastovom šumom, zvanom Žirovnjak. Od šume je danas ostala pustopoljina, zapuštena šikara obrasla bazgovim žbunjem, agacijom, kupinom, trnjem, čičkom i koprivom, jer su narodne vlasti u doba obnove i izgradnje hrašće hametom posjekle, ali se cijeli kraj oko rijeke i dan-danas među svijetom zove, jednostavno – "Grofova šuma".
A kad smo već kod rijeke, istine radi valja kazati kako to i nije bila baš baš neka rijeka; mjestimice to bijahu plićaci prekriveni lopočevim listom na kome ljeti zjevkaju žabe, obrasli šašom, trskom i gustim vrbacima uz obalu, tako da duž cijeloga toka, osim kod "Pjinog vira", nije bilo nijednoga mosta; rijeku ste, naprosto, zasukavši nogavice ili zadignuvši suknju, mogli pregaziti. Ali se zato na mjestima bila opasno proširila, zahučala, zamutila, odronila cijela brda obale, izvalila i potopila stabla golemih hrastova – bijahu to tzv. "virovi" (Marčetića-vir, Vučinića-vir, spomenuti Pajin vir...) u kojima bismo se ljeti kupali, a najhrabriji među nama ronili i dolje, u jamama i dupljama potopljenih stabala, rukama lovili goleme somove, krapove, štuke... Jedan od takvih bio je u mladim danima i Đuro Kebac, tako da se i danas pamti njegov "grofovski" som od preko trideset kila.
A kada bi se, o rijetkim zgodama (obično za gradnju kuće, štaglja, štale...), zimi rušilo hrašće, rijeka nam je služila kao prirodni prijevoznik; trupci bi se konjima po s nijegu šlajsali i kotrljali u zaleđenu vodu a zatim bi plovili sudarajuć se i lomeći vrbovo grmlje uz obalu, zaustavljajući se tek na brani kod Pajinog vira i skrećući direkt na gater Pajine pilane. A Pajo – bio je to majstor kojemu nije trebalo mnogo govoriti. Ustvari, nije ni vrijedilo; Pajo je bio gluhonijem. On bi preuzeo drvo, uključio svoju mašineriju i na vama je bilo samo da s one strane sa zapregom čekate i gotovu robu tovarite.
A otkako je zanijemio gater Nijemoga Paje, nema više onakvoga hrašća, nema više onakve građe, nema više onakvih kuća a nema, bogami, ni onakve rijeke; jedne su godine, s proljeća, naše Selo preplavili ljudi u masnim radničkim kombinezonima i blatnjavim gumenim čizmama, tražeći hranu, piće, smještaj. Bili su to – bageristi. Njhovim dolaskom život se u našemu Selu stubokom promijenio; žene su im davale stan i hranu, a njhove, do jučer mirne, sramežljive i pobožne kćeri, stale su se lickati, dotjerivati, vrckati. U Birtiji KOD DEBELE MILEVE (bivša Židova birtija) iz noći u noć treštala je vatrena ciganska muzika i u tim su pijanim noćima nastale one čuvene pjesme, kao npr:
Blago majci koja ima kćeri
Njenu kuću čuvaju bageri.
Ili:
Mila majko više nisam ista
Sinoć mi ga metno bagerista.
Domaćim se momcima neke stvari, naravno, nisu sviđale, pa su u Birtiji noćimice izbijale krvave tučnjave, a Debela Mileva fajront je počesto označavala pucnjem iz teškoga "Waltera" što ga je čuvala kao uspomenu iz partizanije.
No o bageristima i njihovu vremenu moglo bi se pričati i pričati (te o razorenim brakovima, te o neželjenim trudnoćama, te o vjenčanjima, u sretnijim slučajevima...), ali vratimo se mi temi. Što sam ono htio reći? Ah, da: i što je poslije njihova odlaska ostalo od naše rijeke? – Ništa! Ostao je plitki blatnjavi kanal ograđen tzv. "nasipima", u kojemu nema ni vode, ni ribe, ni kupanja, ni čamaca, ni skokova naglavce s gelendera u Pajinu viru... A nema ni čobanskih vatri i prvih poljubaca u kasnu jesen, kad zamirišu snjegovi s bregova, a vreli kesteni pucaju na žeravici pa ti se u magli čini kako se to između živica i šipražja vodi neki čudesni, prijateljski rat, nema ni kosidbe u rane jutarnje sate, ni sušenja u vrela ljetna podneva, ni krmačanja, kijačanja, verizanja i drugih, danas posve zaboravljenih, igara.
Grofove su livade potopili i pretvorili u smrdljivu baruštinu zvanu "Ribnjačarstvo" u kojoj – kladim se u ovakvoga smuđa – mogu opstati svakojake životinje, ali ribe – ne, to nikako!
A što je u međuvremenu bilo sa Đurom Kebcom (lektoru: pravilo o mijenjanju glasova po zvučnosti ovdje ne dolazi u obzir!) koji je (zaboravih kazati), uza sve ostale nadimke, sam sebi nadjenuo još jedan i taj mu je, čini se, bio najdraži: Đuro Kurvinsin?
Kada su mu narodne vlasti uzele sve što je imao (šumu i livade već smo spomenuli, a oranice s vinogradom i golemim, nekad njegovanim, voćnjakom, gore na brijegu, iznad Sela, pretvorene su najprije u tzv. Sereze, a zatim se to zvalo, kratko: Ekonomija), on se zatvorio, zašutio, osamio, i od svih živih bića na ovome svijetu prisan ostao s trima: svojom vjernom družicom Jelenom, sa mnom i s kobilom Vrankom – jedinim blagom što mu je od svega ostalo.
Jelena Grofova (kršteno joj je ime, mislim, bilo Jelisaveta, a Đuro joj je cijeloga života tepao "Moja Savka") bijaše živahna starica za koju se pričalo da je nekad bila najljepša djevojka u cijelome kraju, a poslije, kada se udala za Đuru i kad bi se, nedjeljom, provezli fijakerom u Crkvu ili gore, u vinograd, cijelome bi selu zastao dah; nije se znalo jesu li ljepši oni timareni, razigrani vranci, ili žuti, lakirani fijaker, ili Đuro sa svojim kicoškim brkovima, cifranim korbačom i svečanim crnim šeširom, ili pak Jelena, u onoj svilenoj prozirnoj bluzi, sa šamijom na glavi i ogrlicom od šezdeset dukata što se ljeskala na onim bujnim, božanskim grudima. "Idu Grofovi" – brujao je uzbuđen šapat cijelim selom.
A kada su, poslije Prevrata, narodne vlasti Đuru Grofa, kao kulaka, osudile na dugogodišnju robiju i prisilni rad, Jelena se zarekla da će ga čekati, pa makar i do kraja života, premda su joj govorili da se s takvoga puta nitko ne vraća. Od cijeloga je imanja, nekim čudom, uspjela spasiti kobilu Vranku. Štale, sjenike, torove, ambare, kukuruzane i pecane narodne su vlasti pretvorile u skladišta "narodne imovine", a Đuri Grofu ostala je prazna kuća i jedna pomoćna štalica u kojoj su negda držali ždrebad. I tu je, po povratku, smjestio Vranku. Bila je već stara, mršava i zapaćena, ali ju je Đuro njegovao i timario, pazio i mazio, i ona je iz dana u dan bivala punija, čilija, veselija. Satima ne bi izlazio iz štale, razgovarao je s Vrankom kao s krštenim čeljadetom. Za tavansku gredu u kutu zabio je četiri drvena nosača i na dno položio lotru od starih kola po kojoj je prostro nešto slame i nekoliko starih vojničkih gubera, a pod glavu smotao izlizani kožuh; tako je dobio viseći krevet na kojemu je dremuckao, potezao rakiju iz one ulubljene aluminijske pljoske što ju je kao uspomenu donio iz logora – i krajičkom oka promatrao Vranku, s nestrpljenjem i pritajenim uzbuđenjem čekajuć ponedjeljak – sajmeni dan (prvi ponedjeljak u mjesecu) da je upregne u kočiju sklepanu od trošnih dijelova bivših grofovskih čeza, fijakera i trapova i da prije zore krenu prašnjavim putem u Grad, u sajam; Vranku je valjalo prodati!
A nedjeljom uvečer, u smrknuće, pred kućom bi se zaustavile zaprege; bijahu to prijatelji, rođaci, kumovi, znanci iz udaljenijih sela, koji bi, na putu u sajam, svratili na konak. Djed bi izašao pred njih i otvorio ljesu, a oni bi se uvezli, ispregnuli konje pa ih uveli u štalu, u toplo, i privezali za jasle, uz Vranku. Zatim bi im Djed Đuro namjestio ležaj, u kutu, u slami, a onda bi se upitali za zdravlje i potegnuli gutljaj-dva rakije, za bolji san i sretniju sutrašnju trgovinu. Djed bi uzgred, uz razgovor, pripremio federsic i prekrio ga ćilimom, još jednom počešljao i očetkao kobilu, uglancao am što će sutra, s onim bakrenim i mesinganim ukrasima, blistati na kristalnome zimskom suncu, a onda mi šutke dao znak da se popnem k njemu, na krevetac. Ja bih se stisnuo uza nj, drhteći od neopisiva uzbuđenja, dok bi on lijevom rukom pridržavao pljosku i guckao mučenicu, a desnom me ušuškavao onim šarenicama i izlizanim gunjevima koji su, činilo mi se, bili tako topli i tako mekani. Ozgor, s natrulih greda i tavanskih dasaka, kapala je po nama ona žućkasta rosa što se zimi nakupi u štali od marvenog disanja, desno, na stupcu, visio je žmirkavi, priškiljeni lampaš, u svom se ležaju zadovoljno meškoljila Vranka, u kutu, u slami, blaženim su snom spavali umorni konačari, a Djed Đuro tijano mi je pričao priče iz starih vremena, uz koje se tako slatko drijemalo.
Ujutro, prije svanuća, Vranka bi počela blago rzati, Baba Savka bi se pojavila na vratima, s lampašom u jednoj a bijelim zavežljajem u drugoj ruci, Djed Đuro bi se protegnuo, nakašljao, povukao dobar gutljaj rakije ("da promijeni sapu"), a zatim bi s klina skinuo am i Baba Tina bi mu užurbano pomagala oko uprezanja. Na kraju bi podignuo poklopac federsica, tutnuo unutra pljosku i onaj bijeli zavežljaj i onda bi mene posjeo uza se, a Baba bi me dobro umotala i pod noge mi stavila vruću ciglu koja se za tu priliku u rolu grijala cijelu noć.
Tad bismo krenuli.
Spočetka bi Vranka koračala polako, pospano, a onda, malo-pomalo, kako se razdanjivalo i kako smo se, prožeti nekom skrivenom, neobjašnjivom nadom, približavali Gradu, tako su nam se pridruživale brojne zaprege, neke s jednim, neke s dva konja, a za nekima je, bogami, kaskalo i kakvo ždrijebe, dok bi se gore, u kolima, vozile ovce, svinje, telad.
Brojtro, komšija!
Pomozbog, zemljače!
Oćemol danas štogod tržit?
Akobogdaaa...
Tako bi se potiho dovikivali dremljivi sajmari, slijevajuć se sa svih strana u šarenu karavanu, dok bi boca kuhane šljivovice s medom kružila od kola do kola, od usta do usta.
U praskozorje, prije ulaska u Grad, ja sam se budio iz onoga slatkog polusna i moje je majušno dječje srce drhtalo od neopisiva uzbuđenja i onoga potmulog ali sveprisutnog straha što me obuzimao i rastao svakim korakom kojim smo se približavali Sajmištu: Vranku ne smijemo prodati!
A kada bismo, na jednom križanju, prolazili pokraj drvenoga Raspela nad kojim se granala orijaška krošnja lipe i pod kojim je, uz vazu suhoga cvijeća, gorjela svijeća voštanica, ja bih se – svejednako drhteći – stisnuo uz Djeda Đuru i tijano, u sebi, šaptao: "Bože blagi, Ti, Svemogući, molim Ti se, siđi s Nebesa i pomozi mi, ne daj da Djed Đuro proda našu Vranku. Ako mi ne pomogneš moje će srce prepuknuti, ja bez Vranke ne mogu živjeti".
Na Njegovu je božanskome, mučeničkom licu titrala žuta svjetlost i meni bi se svaki put učinilo da mi obrvom daje neki osobit znak, da mi upućuje neku tajnu, intimnu, samo meni razumljivu poruku.
- Ne brini, drago dijete, ne brini – tako je meni govorio Svevišnji, bespomoćno viseći na onome natrulom drvenom križu, raspet i zabijen čavlima ispod kojih kojih se cijedila gusta, tmasta, usirena, užegla krv. Krv Isusova!
A kada bi se, u kasno popodne, vraćali, ja bih se opet šćućurio u Djedovu krilu i, približavajući se Raspelu, započinjao svoju tajnu molitvu, u znak zahvalnosti Sinu Božjemu što je uslišao moju molbu i što se Vranka i ovaj put s nama vraća kući. A na njegovu je licu opet titrala ona žućkasta, božanska svjetlost, motrio me je bespomoćno, mučenički, a opet nekako sućutno, toplo, očinski. I opet bi se pomaknula ona čudotvorna obrva, i opet bi me prožela ona ona tajna, životodajna poruka:
- Ne brini, drago djete, ne brini.
Moja bi se duša na to razgalila, nabubrila nekom neiskazivom radošću i srećom, i ja bih opet tonuo u onaj slatki, mačji drijemež, kakav se više nikad u životu neće i ne može ponoviti.
I tako bismo, malo-pomalo (kolona je u povratku nešto rjeđa), stigli do DEBELE MILEVE. Vranka bi stala, sama od sebe. Djed bi sišao, pokrio je šarenicom, a mene razmotao iz onih gubera i kožuha, pa me spustio iz kola.
Tad bismo ušli...
* * *
A sada, poštovani čitatelju, dopustite kroničaru malu digresiju.
Poslije Preokreta drugovi su u Židovu birtiju smjestili organe narodne vlasti, a kasnije, osnutkom Seljačke radne zadruge, u nekim su prostorijama otvorene kancelarije u kojima su se vodile knjige, bilježili trudodani i zasjedali upravni i nadzorni odbori. Zidovi i prozori bijahu oblijepljeni crvenim zastavicama sa srpom i čekićem i bezbrojnim parolama što su slavile Pobjedu i pozivale u bitku za ostvarenje petoljetke i za obračun s klasnim neprijateljem, a na mjestu na kojemu je nekad bio šank i gdje se točila "Vukosavljevica" i Ožujsko pivo iz bačve, sagrađena je provizorna drvena pozornica iznad koje su, uokvirene bršljanom i borovim grančicama, visjele slike drugova Marksa, Engelsa i Lenjina, a do njih, u velikom pozlaćenom okviru, skupna fotografija najvišega partijskog rukovodstva (Politbiro?) – sjećam se drugova Tita, Đilasa, Kardelja, Rankovića. Iznad svega toga velikim je crvenim slovima bila ispisana parola PROLETERI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE, a ispod: SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU.
I na toj su pozornici održani brojni historijski govori, pročitana pozdravna pisma, podneseni referati i izvještaji o radnim i drugim pobjedama, o grandioznim uspjesima Seljačke radne zadruge, o prebačajima plana, o rekordnim sjetvama i još rekordnijim žetvama. S te je pozornice odjekivao gromki glas Druga Crnoga koji je pozivao radnike, seljake i poštenu inteligenciju u bespoštednu borbu protiv poraženih snaga reakcije i mraka, a koje svim silama pokušavaju zaustaviti "točak istorije".
Ali, ubrzo se pokazalo da je Židova birtija (koju smo sada zvali, ukratko – "Mjesni") pretijesna za sve mitinge, proslave, datume obilježavanja povijesnih događaja i historijskih odluka, kojih je svakim danom bivalo sve više, tako da ni Šepavi Rajko, predratni crkveni zvonar, a koji se sada po kratkom postupku prekvalificirao i postao neka vrst službenog izvikivača parola, nije više stizao slijediti sve te historijske događaje što su se smjenjivali, jedan sudbonosniji od drugoga, a sve ih je valjalo obilježiti na dostojan način – izborom, uz ostalo, prave parole koja će se uzviknuti u pravome času, usred vatrenoga govora, i koja će još više zapaliti oduševljene mase radnoga naroda.
I kada je već riječ o povijesnim događajima, red je, držim, da se koja riječ posveti i nekim povijesnim ličnostima našega Sela, ličnostima koje su utisnule snažan pečat svoje osobnosti društvenim zbivanjima i bez kojih se stvari zasigurno ne bi odvijale onako kako su se odvijale ili, u najmanju ruku, ta kolektivna zbivanja ne bi imala "ono nešto" što su im takve iznimne individualnosti, snagom imaginacije, poput čarobnjaka udahnjivale, uvijek iznova i uvijek s novim zanosom i novim nadahnućem.
Jedna od takvih ličnosti bio je, svakako, spomenuti Rajko Zvonar koji je sada zahtijevao da ga se, u duhu novog vremena, zove, jednostavno, Drug Radovan, i koji je ušao u našu nacionalnu povijest na Đurđevdan ne znam točno koje godine, kada je naše Selo, točnije, Crkvu svetoga Đurđa, u pratnji Vladike Stefana, Mitropolita Panteleja i drugih visokodostojanstvenika, a u povodu tristote, koje li, godišnjice Crkve, posjetio Nj. V. Kralj Aleksandar Karađorđević i kada se Rajko Zvonar, dobrano nakresan kakav je vazda bio, iskoristivši trenutak nepažnje tjelohranitelja, žandara i ostale svite, zaletio i, odbacivši se, poput mačke, onom svojom duljom nogom, skočio Kralju za vrat, zagrlio ga i, na zaprepaštenje okupljene svjetine, usred Crkve izljubio onako kako ga ga, valjda, nije izljubila ni rođena majka, a o Kraljici Mariji da i ne govorimo. I dok su ga preneraženi i nasmrt preplašeni čuvari pokušavali strgnuti s Kraljeva vrata, ovaj se prilijepio kao krpelj, mlatarajuć onim svojim tankim nejednakim nožicama i vičući što ga grlo nosi: "Srpska majko, tebe ljubi Rajko!".
Pričalo se kako je Kralj poslije naredio da Šepavog Rajka odjenu u najsvečaniju i najskuplju odjeću, a uzgred mu je za uspomenu ostavio i hrpu zlatnika, tako da se Židova birtija poslije toga danima i noćima tresla od svirke, pjesme i neviđenoga slavlja, slavlja kakvo Kralju u čast zasigurno nije nikad nigdje priređeno
Slavna Ciganska kapela "Braća Đurđevići" svirala je dan i noć, u dvorištu je gorjela lomača na kojoj su se pekli janjci i odojci na ražnju, Žid je stolove iznio i na ulicu, i pod onaj gorostasni orah u voću, a ispraznio je za tu priliku i spavaće sobe, točilo se na hektolitre vina, piva i rakije, pjevalo se, plesalo, jukalo, podcikivalo, grlilo i ljubilo, a Rajko je u svom crnom ("kraljevskom") odijelu, s bijelom čipkastom košuljom i leptir-mašnom, šepesao između stolova, naručivao piće, lupao se šakom u ona svoja sićušna prsa i tuškao pjevačici Lenki smotke novčanica u ona njezina mlada, jedra i nabrekla njedra. I dok su oznojeni i premoreni Đurđevići na svojim čarobnim violinama po stoti put izvodili "Tamo daleko..." i "Marš na Drinu", Rajko bi se, usred pjesme, popeo na stol i oštrim dirigentskim pokretom ruke dao znak; muzikanti bi stali i raspalili "tuš", a Rajko bi se uto propeo, ispružio obje ruke uvis, do one zadimljene grede na stropu, i u mukloj tišini zakreštao iz svega glasa:
Živijo Kraaaaalj!
Živijooooo!
- Živila Jugoslavijaaaaa!
Živilaaaaa!
izvijalo se iz stotina grla i razlijegalo cijelim Selom, stapajuć se i ulijevajući u gromoglasni gejzir zajedništva, sloge, bratstva i rodoljublja kakav se nije pamtio u ovim stranama. Bila je to zasluga Šepavog Rajka Zvonara (koji je tom prilikom, po aluziji na Sarajevski atentat, dobio i nadimak Rajko Princip, jer se u prvi mah pomislilo kako se radi o opasnom atentatoru), a bio je to, u neku ruku, i simbolični početak njegove blistave političke karijere koja je, kao što rekosmo, kulminirala prvih poratnih godina kada je Rajko svoju ulogu u revolucionarnim zbivanjima uzdigao na razinu povijesnoga značaja i profesionalne perfekcije.
A poslije opisane "kraljevske promocije", Šepavi je Rajko političku djelatnost nastavio razvijati na svojstven i pomalo neobičan način: stao bi, po potrebi, u dnu sale, u blizini onoga dugačkog stola prekrivenoga bijelim štirkanim stolnjakom, obrubljenim svilenom hrvatskom trobojnicom, za kojim su se, ispod slike braće Radića s natpisom BOG I HRVATI, skupljali članovi Hrvatske seljačke stranke na čelu s Josipom Slanskim, zvanim Mali Joco, bogatim trgovcem i proštimanim stranačkim prvakom koji bi tu, vodeći predizbornu kampanju, držao vatrene političke govore, a u čemu bi, na svoj način, sudjelovao i sam Rajko: "Vjera u Boga i hrvatska sloga!" – viknuo bi usred govora, a Žid bi već točio novi fraklec prepečenice. Na račun Haesesa.
A slično bi se događalo i na drugoj strani, kada bi se oko Učitelja, paroha Dimitrija i Đure Grofa okupili viđeniji Srbi, slaveći bitku na Ceru, Kolubari ili Kajmakčalanu ili tugujući zbog Kosova ili Krfa. Tu bi Rajko stao na onu kištru za drva, u kutu kod peći, lijevu ruku podigao uvis a desnom se prekrstio, a onda zakreštao onim svojim prodornim tenorom, da su se prozori tresli: "Za Kralja i Otadžbinu!". Na kraju bi, popraćen burnim pljeskom, poveo "Oj, vojvodo Sinđeliću" ili "Crni vrhu, kraju od Srbije", što bi još više podgrijalo ionako febrilnu atmosferu, a to bi sve skupa nerijetko završavalo žestokim verbalnim duelima (za verbalne delikte tada se još nije znalo) između Učitelja i Malog Joce, dvojice uglednika što privatno bijahu bliski prijatelji, ali u političkim stvarima nepomirljivi protivnici.
Tako je to, dakle, bilo do rata. Ratne je godine Šepavi Rajko proveo šćićuren u svome kućerku (nije bio za vojsku pa ga nisu dirali), sa suprugom mu Debelom Milevom koja je do rata radila kao kelnerica u Židovoj birtiji, a onda se, pod konac rata, otisnula u šumu i vratila se, bogami, u šinjelu s epoletama, u blistavim čizmama naboranih sara i sa spomenutim "Walterom" za opasačem. U vrijeme Serezea imala je neke važne funkcije (Afeže ili što slično), a poslije one povijesne direktive o izgradnji Zadružnog doma (u okviru opće kampanje pod nazivom "Kultura narodu"), kada su prostorije Židove birtije ostale prazne, preuzela je vođenje Zadružne trgovine što se zvala NAPREDAK, a u sastavu koje su djelovali bivši Milin dućan i bivša Židova birtija.
* * *
- Mileva, dupljak sa sifonom! – viknuo bi s vrata Djed Đuro i cijela bi se birtija trznula, zastala, prenula: Evo i Đure Grofa!
- A malome kraklin – dodao bi, već znatno tiše, a onda sjeo za svoj stol, u kutu, kod šanka.
- Jebemti takvu sreću, ni danas nisam tržio – odgovarao bi na znatiželjna pitanja što su navirala sa svih strana, iza svih stolova.
Birtija je bila usred Sela, na križanju, i to bijaše posljednja postaja za brojne sajmare što su se tu zaustavljali da na koncu napornoga sajmenog dana srede neke zaostale račune, da prebiju i poravnaju dugove, da okončaju pogodbe započete još jutros, u sajmu, da popiju aldomaš i pokartaju, ili da se, naprosto, napiju.
Šank je, sjećam se kao da je to bilo jučer, zbog nečega bio ograđen gustim sivo-obojenim letvama što su sezale skroz do plafona, na sva četiri zida visjele su petrolejke "broj petnaest", zrak je bio gust, težak i užegnut od smrada alkohola, duhana, znoja i prdeža, a stolovi pretrpani dupljacima djelanca koji je sličio na sve samo ne na vino. Milka Ilijina (školska podvornica) i Kata Perinčeva (crkvena zvonarka), koje su u takvim prilikama znale priskočiti u pomoć Debeloj Milevi, provlačile su se, znojne i umorne, između stolova, sudarajuć se s pijanim seljacima i sveudilj se braneći od požudnih uštipa za debelo meso, za jednim stolom u kutu igrali su svoju vječitu partiju šaha Joco Blagajnik i Dragan Matičar, a Ferko Mađar, Mile Ličan, Joveta Bosanac i Pero Kundak kartali su šnapsl i lupali šakama o stol da su se prozori tresli: Tref! Adut! Pik! As! Vrijeme parola bijaše već pomalo jenjalo (ili se bar nisu izvikivale KOD DEBELE MILEVE) pa je Šepavi Rajko, prilagođujući se situaciji, sjedio u kutu, kod peći, na kištri za drva, guckao svoju rakijicu i šutke promatrao. Bio sam još odveć malen da bih neke stvari mogao razumijevati, ali se dobro sjećam riječi Djeda Đure što ih je šaptom izgovorio Josipu Slanskom, zvanome Mali Joco, kada se ovaj, odležavši sedam godina, vratio "sa službenog puta": "Ćopavca se valja čuvati!".
Birtija je, kao što je već rečeno, bila usred križanja (u novoizgrađenom Zadružnom domu, ne znam jesam li to već kazao), s kojega se moglo na sve strane svijeta, pa bi se, na koncu, kada bi Mileva oglasila fajront, najtvrdokorniji kartaši opirali na sve moguće načine ("Dužni su nam revanš" i sl.), ali – vremena su bila takva – Debeloj se Milevi nije bilo uputno zamjeriti. Nego bi, malo-pomalo, isteturali, uzduž i poprijeko se izgrlili i izljubili, a potom se lijeno i nevoljko razilazili svak na svoju stranu, svak u svoju bijedu i sirotinju, u svoje ratom i "zadrugarstvom" opustošene kuće u kojima su ih čekale strpljive i brižne žene koje svu noć oka nisu sklopile od zebnje i onoga potmulog straha da se što ne bi dogodilo. A u to se doba dogoditi itekako moglo. Pa se mnogima i dogodilo.
A Đuro Kebac, zvani Grof, popeo bi se, teturajući pomalo, što od umora, što od vina, u svoj federsic, mene bi, usnuloga, ušuškao sebi u krilo i Vranka bi krenula.
A kad bismo stigli, Baba Savka bi, s lampašom u ruci, umotana u svoj debeli štrikani crni rubac, otvarala ljesu i mene najprije unijela u kujnu, polegnuvši me na onaj topli prostrani banak iznad peći na kome su noću drijemale mačke i nježno me poljubila u čelo, a zatim bi žurno izašla pomagati Djedu oko isprezanja.
Djed bi huktao i psovao takvu sreću jer, eto, ni danas nije uspio prodati, a Baba bi ga tješila, toplim riječima:
A, Bogu fala, nek si ti meni živ i zdrav, proda'ćeš, ima vremena, da'će Bog.
Potom bi nježno zagrlila Vranku i uvela je u toplu štalu.
Djed bi, svejednako hukćući i psujući, objesio am i zatim iz parme u jasle donio naramak otave, a Vranka bi mu, u znak zahvalnosti i ljubavi, dugo, dugo lizala šaku. Tad bi se popeo na svoj krevetac, nakašljao se, izvadio pljosku i potegnuo za bolji san, ili možda od tuge što ni ovaj put nije imao sreće u trgovini. Ja bih uto utrčao u štalu i popeo se k njemu na krevetac (on je to zvao libac), Baba bi nas dobro pokrila guberima i priškiljila lampaš, i mi bi zajedno tonuli u zasluženi san.
I tako su prolazili sajmovi, i tako su prolazili dani, mjeseci, godine, ja sam rastao i pomalo sazrijevao a Djed Đuro bivao je stariji, boležljiviji, slabiji. I jedne maglene kasnojesenske večeri pozove me k sebi, u štalu; ležao je nauznak, rukom mi dao znak da priđem, a onda se zakašljao, pa me čvrsto zagrlio, pruživši mi neispijenu pljosku:
- Mali, ja više ne mogu. U idući sajam morat ćeš sam. Ali, jedno mi moraš obećati... – tu ga je ponovo uhvatio onaj suhi teški kašalj, a ja sam u ruci stiskao pljosku kao najsvetiju amajliju, drugom sam držao požutjelu ruku Djeda Đure, a srce mi je lupalo kao da će istoga časa iskočiti.
- O-o-o-bećajem – procijedio sam, grcajući i gušeći se, on mi je stisnuo ruku i tužno pogledao Vranku i tad se iz njegova ponosita staračkog oka skotrlja teška, bolna suza; prva i posljednja suza što sam je vidio u oku Djeda Đure.
A kada sam u ponedjeljak, kasno uvečer, u povratku iz sajma, svratio KOD DEBELE MILEVE, sve je bilo kao što patri i kao što Bog zapovijeda; Milka Ilijina i Kata Perinčeva trčale su i gurale se između prljavih stolova, Joco Blagajnik i Dragan Matičar sjedili su, zamišljeni, nad svojom šahovskom pločom, Ferko Mađar, Mile Ličan, Joveta Bosanac i Pero Kundak kartali su i lupali šakama o stol, Šepavi Rajko sjedio je na svojoj kištri za drva i opasno promatrao, a bilo je tu i mnoštvo sajmara iz okolnih sela – sve je, velim, bilo na svome mjestu, samo nije bilo Đure Kebca, zvanoga Grof.
Ušao sam i s vrata dreknuo:
Mileva, dupljak sa sifonom!
Birtija se, po običaju, trznula, zastala, prenula, a onda su se svi, bez riječi, pokunjili, sahvativši otprve o čemu se radi.
- Jebemti takvu sreću, ni danas nisam tržio! – viknuo sam što me grlo nosi, premda me nitko ništa nije pitao, a zatim sam nagnuo dupljak i pio, pio, pio. Na kraju sam, valjda, zaspao za stolom, a kada je Mileva oglasila fajront, drmali su me i drmali i teškom me mukom probudili. Isteturam iz Birtije i pođem, ljuljajući se, prema kolima. Tad stanem, zaprepašten: VRANKE NIJE BILO!
- Prodano! Prodanooo! Prodanooooo! – urlao sam iz svega glasa, da je odjekivalo cijelim Selom, i u tome mi se času, u onom alkoholnom magnovenju, ukaže lik onoga Raspela, s kojega mi je Sin Božji, pomaknuvši svoju čudotvornu obrvu, pokušao nešto reći, ali nije išlo. Nego se iz njegova tužnoga oka, jasno sam vidio, niz ona mršava mučenička prsa skotrljala suza slična onoj što sam je vidio u oku Djeda Đure. Potom mi je još još jedanput obrvom dao naročit tajni znak, a zatim se, svijetleći poput komete, vinuo u nebesa.
Mahnito sam pojurio za Njim, ridajući i trčeći dugo, dugo, kroz hladnu i gluhu zimsku noć.
Nenad D. Vukadinović
SRBI IZ VARAŽDINSKOG GENERALATA (Srbi, Vlasi, Vlaji)
Autor: Nenad D....
Radovan Dožudić ZAPISI IZ VRETANIJE eseji o ponornici
Autor:Radovan Dožudić
Nakladnik: Vijeće...
U Republici Srbiji, njenoj autonomnoj pokrajini Vojvodini u fruškogorskom Vrdniku od 13. - 19.02....
Garešnički prosvjetari su 29./30. 08. 2015. boravili u Republici Srbiji - općina Varvarin,...
21.06.2015. SKD Prosvjeta , pododbor Garešnica, organiziralo je svoju glavnu i prioritetnu...
U Gornjem Daruvaru, u sali Češkog doma, 25.04 2015 s početkom u 18,00 sati, održana je...
VIJEĆE SRPSKE NACIONALNE MANJINE BJELOVARSKO - BILOGORSKE ŽUPANIJE
Dimitrija Demetera 1, 43000 Bjelovar
Predsjednik vijeća: Darko Karanović - ulica Mate Lovraka 4, 43280 Garešnica
Zamjenik predsjednika: Radovan Dožudić - Hrvatskih branitelja 1, 43240 Čazma
Tajnik vijeća: Tea Bjelajac - Dimitrija Demetera 1, 43000 Bjelovar, Josipa Jelačića 2, 43500 Daruvar
Wеb: www.srbibbz.hr
Facebook: VSNM Bjelovarsko-Bilogorska
Еmail adrese: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.